Trenutno čitaš
Intervju: Aćim – Pionir Progresivne Scene

Intervju: Aćim – Pionir Progresivne Scene

Milija Aćimović, poznatiji kao, Aćim spada u iskusniju ekipu DJ-eva koji je svoju DJ karijeru započeo u legendnom klubu Soul Food, nakon čega bi redovno bio gost klubova kao što su Industria, Mondo/Plastic, Andergraund i Sound. Od tada pa sve do danas nastupao je i bio učesnik u origanizaciji mnogih događaja u Srbiji i van nje dok je delio DJ pultove sa imenima kao što su Hernan Cattaneo, Marshall Jefferson, Bob Sinclar, Sandy Rivera i mnogi drugi. Internacionalu pažnju je dobio kada ga je remixovao DJ Chus na pesmi “The Chant” koju je tada uradio sa projektom The Machine (Pete Gooding & James Domain).

 

Zdravo Aćime, drago nam je što imamo prliiku da se ponovo družimo.

I meni, samo rejv!

Kako je protekao period tokom vanrednog stanja? Da li si imao vremena da slušaš muziku?

Možda nam je svima bila korisna ova pauza i prinudni odmor, da se malo drugačije poslože prioriteti, naprave novi planovi ako su stari propali i naravno za muziku koju nismo stigli da preslušamo.

Iza tebe je zaista pozamašna karijera. Da li ima nekih projekata i ideja koji nisu ugledali „svetlost dana”?

Naravno, i to dosta njih! Sve je to normalno jer zdrava konkurencija može da bude deo ličnog napretka i dešava se da te preduhitre ali u mom slučaju malo je takvih stvari – Carl Cox, Tiga itd ali žao mi je što “moje dete“ Green Beat festival nije stigao dalje od 3 godine održavanja, recimo da je ekonomska kriza došla kad nije trebalo.

 

Aćim producent? Kako ti to zvuči?

U početku je zvučalo zanimljivo i logično i pre nekih 7-8 godina sam se ozbiljnije pozabavio produkcijom, rešen da saznam “šta bi bilo kad bi bilo“. E pa nije ništa bilo, tih par izdanja na manjim/srednjim labelovima nisu prošli zapaženo pa sam sve to složio u fioku “been there done that“.

Šta možes da nam kažes o tvom nastupu sa Hernan Cattaneom u Londonu, čuli smo već nekoliko zabavnih verzija? Da li je to i dalje dan kada si ispunio svoj san u muzičkom svetu?

Taj nastup nikad neću zaboraviti, najviše po tremi koju sam iznova doživeo iako sam u tom trenutku nastupao već desetak godina. London kao jedan od centara klupske scene 2006te i savršen underground klub The Cross, Renaissance kao promoter i veliki event brend i Hernan – sve to na jednom mestu sa mnom kao malim šrafom dokazane mašinerije je nešto što sam mislio da nikad neću doživeti. 

Trema naravno velika, i pored više meseci pripreme i selekcije muzike. Promoteri Renaissance-a su izgleda bili u većoj frci od mene, i pored svega nisu bili sigurni kako ću se snaći. Osoblje kluba na čelu sa lajtmenom koji je bio pored mene u principu indiferentno ali blago elitistički postavljeno, pa na kraju ko sam to ja, njima potpuno nepoznat!

Već na pola seta (moj slot je bio 22-01h), zahvaljujući neprijatno velikoj količini piva za razbijanje treme, sve je nekako leglo na mesto – Renaissance mi je dao datum za sledeći gig, neverni lajtmen je više igrao nego bavio se rasvetom, publika mi  je fist bumpovima kroz pult pokazala šta misli o mom setu a za kraj potpuna neverica – Hernan je sačekao kraj mog poslednjeg treka i aplauzom zajedno sa skoro celim podijumom me ispratio u polu-trans koji je trajao još neko vreme. Jako mi je drago da sam uspeo da snimim dobar deo seta kojeg smo emitovali na Suzinom kanalu za vreme karantina, dobar pokazatelj razvoja (ili nedostatka istog) progressiva u odnosu na njegovo zlatno vreme.

 

Na koji način misliš da scena moze da se transformiše i vrati duh? Da li misliš da je on nestao?

Mislim da to više nije moguće ali je globalno tako, jednostavno muzička industrija je izgubila na značaju i srazmerno se to desilo i elektronskoj muzici. Bez da uvredim ikog, EDM ne mogu da svrstam u elektronsku muziku jer je u pitanju “balon“ sa ograničenim rokom trajanja i mislim da mu se bliži siguran kraj. Ali kad pogledamo evente/festivale koji su bazirani na njemu (npr Tomorrowland) dobijamo iskrivljenu sliku uspešnosti ali to nije merilo scene odnosno interesovanja publike za elektronsku muziku. Festivali su neophodni ali se lagano pretvaraju u event kome muzika postaje “izgovor“ a ne povod i razlog ali i to je deo razvoja i modernog trenutka – publika traži uvek više i prirodno je ispuniti ta očekivanja.

Da li da popularizacija elektronske muzike i masovnost velikih žurki i festivala utiče na to da je prava klupska scena na izdisaju?

Klupska scena počiva na nečemu drugom, barem je tako nekada bilo. U današnjim uslovima, veći je problem nedostatak kritične mase tj neki drugi klubovi su sada puniji (sa nekom drugom “muzikom“) i to je najveći razlog izgubljene bitke. Nije se dogodio podmladak klabera, tačnije otišli su u drugom pravcu, i zato klupska scena koja je nama bliska trpi i teško da će se oporaviti.

Skoro smo na sajtu imali pricu o Lifci. Da li bi otvaranje kluba u Beogradu sličnog koncepta i veličine moglo da radi posao 15 godina kasnije? Da li misliš da je važno da postoji stalno i konkretno mesto susreta, poput čuvenog kluba iz Subotice, gde ljudi mogu da razvijaju pravu priču?

Moja generacija je svoju strast prema muzici najčešće izražavala biranjem svog mesta jer je tada sve bilo bazirano na muzici. Pojam “klub“ je imao i socijalnu težinu kao mesto za druženje, okupljanje… današnji pojmovi i potrebe publike su potpuno drugačije pa mislim da to ne bi bilo moguće danas. Ako je lakše, nijednom klubu veličine Lifke to nikad nije ni uspelo osim Industriji u početku, tako da teško da bi to danas moglo da se ponovi.

Šta misliš, zašto Hernan i Nick proživljavaju novu mladost i deluje da uživaju više nego ikada u svom poslu?

Da bi Hernan doživeo novu mladost mora prvo da ostari, a to po njegovim setovima i količini nastupa nije na vidiku. Nicka smatram nekom drugom energijom i kvalitetom, nekako mi ne pripadaju istoj kategoriji (čak i nisam ljubitelj njihovog b2b) ali svakako ćemo ih još dugo gledati i slušati, to je jedino važno.

 

Da li misliš da velika četvorka prepušta scenu pravim naslednicima? Postoji li neko sa tolikom harizmom ko bi mogao da stane rame uz rame sa njima?

Čitaj još

Ako treba nekog napomenuti to je Guy J, nezgodno je što se iz mog ugla spisak tu završava. Smena generacija je neminovna stvar ali nekako u progressivu velika četvorka nikako da dobije prave naslednike, što se harizme tiče pogotovu. Ali možda se ta harizma više i ne traži, većina publike ide na razne evente sa različitom muzikom dok mali deo zaista prati DJeve kao nekad kad je to jedino bilo bitno.

Koju organizaciju mozeš da nam izdvojiš u Srbiji? Koliko je zapravo teško i stresno biti u tom svetu?

Time Code po pristupu eventima i načinu kako ih realizuju, sve čestitke.

Blender po ozbiljnosti i organizaciji, raznolikosti programa i izvođača koje dovode.

Love Fest za ideju i metod kako napraviti festival od nule, bez tereta “revolucija“ ili bilo čega sličnog.

Iza svega ovoga su tone stresa, neizvesnoti i dilema, dodatno je današnji trenutak mnogo teži za ovu granu industrije. U “moje vreme“ je bilo neuporedivo lakše zbog većeg interesovanja publike i sponzora (bez njih jednostavno nemoguće).

Progresivna Suza, koliko je tako nešto falilo domaćem terenu?

Nisam objektivan jer sam Suzu doživeo kao produžetak onoga što smo mi nekada radili i voleli, sada u novoj i svežoj energiji ali na potpuno istom tragu i želji kao nekada.

Kako objašnjavaš efekat „porodice“ koji se stvorio unutar grupe?

Jednostavno – muzika odnosno strast prema progresivu nas povezuje i zajedno doživljavamo istu emociju.

Kao čovek sa mnogo iskustva u svetu promotera i organizatora, šta možeš da posavetujes ekipi Progresivne Suze?
Dokle god nas vodi emocija i strast prema muzici koju toliko volimo, Suza će na takvim temeljima opstati i razvijati se.

Razgovor vodio:
Luka Grozdanić

Tvoja reakcija:
DISLIKE
0
Love
12
NAH
0
OK
1
WOW
0

© 2023 Progresivna Suza. All Rights Reserved.

Nazad na početak